Jer Moson bez MkGrunfa je kao grah sa kobasicama, bez, ehm, kobasica. No pun intended.
Morate razumijeti da je Moson tema razgovora nekoliko mjeseci prije, i da se redovito nabrijava, napumpava, nahypa… i uvijek uspije. Ove godine smo si zadali cilj doći do Mosona na večeru. Dakle, Etterem, 7 sati, meet sa Saletom. Ne zvuči teško, zar ne? Dragi čitaoče, mislim da je vrijeme pogledati report sa ostalih izleta. Jebeno je teško. Godišnji se uzimaju, pomiču dogovori, otkazuju dječji rođendani… hahahahahahahaha samo se šalim. Trut ipak nije pomakao dječji rođendan. Nije išao. Talk about commitment. Ali, usprkos svemu tome, nekako uvijek zaglavimo i prije slovenske granice. AHA! mislim si ja. Tu je problem. Preuzeo sam ovu nezahvalnu i tešku dužnost da prevezem još 7 polumrtvih tjelesa do užitaka Etterema i Barrock kluba i nahranim ih u petak sa bjojem 17, 21 i 34 and by God, I will do it. Nova ruta isplanirana(jer, očito, Slovenija je problem), kaže maps ravno 4 sata, dogovoreno skupljanje na vrijeme na lokaciji, ručak odrađen da bi u 12.30 preuzeo kombi. Sve ide po loju, ekipa je točna, Divijus čeka na poslu napet kao puška, ulazim u Avantcars, potpisujem ugovor i odlazim sa tetom do kombija. Milina, nov, gledamo kilometražu, vrtimo se oko kombija tražeći ogrebotine i za kraj, ajde pogledaj jel vatrogasni aparat unutra, kaže teta. Ja otvaram putnička vrata kad ono, nema. Nema. Nema vatrogasnog aparata al zato nema ni sjedala. Haaaa? “Oprostite? Nema. -vatrogasnog? Ne, nema. Nema sjedala. -haaa?” I tako, univerzum opet progovara. Ništa, sjedaj sa ljudima u Mr. Chen i čekaj. Čekaj. Nervoza kao žgaravica raste… “Di je? Na aerodromu. A jel na putu? – jebemu je. A di je divijus – na poslu. Al oće doć? – jebemu neće” Večera u Mosonu sve više liči na prikazu oaze u pustinji. Puf. Stigo kombi, potrpanac, pogled na sat, hm, hm, možda i hoćemo. Oduzet ću koju stanku za pišanje. Naravno,sada više nije 13h. sada je već gužva. Ali ajde, bude to nekako. Kombi slabašan, ne vuče nešto. Što se ne može reći za bagru iza mene koja je već povukla pola boce rakije do Ivanje reke (koja nije blizu centra btw). Prvi incent je bio nestajanjeza pišanje na bivšem OMVu prema Varaždinu. Slabašan Skukijev glasić iz zadnjeg reda je jedva dopirao do mene. Kad kažem slabašan, on se derao, ali ne glasnije od Kikija sa moje desne strane. Jura i “Sjećam se prvog poljupca” nadglasavaju sve. Kako su kilometri odmicali, tako je i slabašan glasić postajao sve glasniji i očajniji.

Morao sam mu stati nasred autoceste i ova antologijska slika prikazuje tu sreću. Marac jednostavno nije mogao odoljeti uletjeti i pofotkati to.

Dalje je muška sisa imala riječ:

Naredni su kilometri išli brzo, kombinacija dobre ceste, čelične ruke i hladna srca i evo nas u Mosonu. Sale je zalutao na polje, ali je uspio stići prije nas. Apsolutni rekord, 4 sata i 40 minuta. Prosjek nam je inače 6 sati.

Nažderuh i odosmo dalje za Bratislavu. Novi hotel, nova lokacija. Bolji parking, bolje sobe. Znaju engleski i sve je kul. Brzo osvježenje i vrijeme je za alkohol. Kakvog čuda ne? Ali ne i za sve…Članovi i pokleknu nekad po putu. Standardni Skuki kojem se pridružio Maki i začuđujuće Obo 🙁 “Idemo na dvije tri”. Sure.
Prva postaja, da vidimo izbor ove godine. Onako. 50/50. Nismo se dugo zadržali.


Oh gle. Barrock ima sedmi rođendan. Yes please.

Bila je i prava bitka. Čvrsta, muška, na lakat. Sale vs Runjić vs Kiki. Nagrada: jeger i ponos. Titanska bitka između Runjića i Saleta sa Runjićem kao pobjednikom… Sale vs Kiki, Kiki žedan obara ruku od Saleta prije nego što je bio spreman… sve je dopušteno u ljubavi i rakijanju.

Pobrali smo se doma taman prije one zadnje koja te baci na pod.

Subota, blještavilo hi viz maja i opet Etterem. Opet, dragi čitaoče, ako nisi primjetio, MkGrunf ide u Etterem u Moson a ne na Mosonmagyarovar makett show.

Red buvljaka, birca i povratak u Bratislavu. Ovaj puta je mene smlavilo i znao sam da cu drugi dan biti za ništa ako odem pit, pa sam propustio rundu. Dvije. tri. Bocu. Boce. Ovaj dio je iz usmene predaje.
“Kolko je boca? -jsdfakdf ojra. Daj 3!” Rođendan je i dalje na dnevnom redu.

Drugi dan? Naravno, kljucanje po natjecanju, finalni šoping, razgledavanje i ručak za oproštaj.

Do drugog puta, puse i pozdravi

Matija